Spusti me nježno kad prestaneš da me voliš..
Umorna sam od padova.


25.09.2017.

Miris zime.

U posljednje vrijeme sve više i više primjećujem kako mi stvari počinju gubiti smisao. Ništa mi više nije toliko važno kao nekad.

Da li vi olako shvatate ljudsku egzistenciju? Da li sve radite zato što, eto, tako mora?

Rodiš se. Dobiješ bar ko.. pardon, JMBG. Državljanstvo, jer eto rodio si se baš u toj tačci geografske dužine i širine. Religijski identitet, također, u zavisnosti od toga šta su ti roditelji, iako imaš krompir umjesto mozga i znaš samo za svoje osnovne potrebe: hranu, piće, san i nuždu.

Onda rasteš, pa ide škola, gomile i gomile informacija koje, kada sagledaš sve iz malo drugačijeg ugla, uopšte nisu potrebne. Nisu neophodne. Ne služe ničemu. Ni ta matematika, ni historija, ni hemija.. ništa tu nije važno. Mislim jeste, da bi bio dio sistema koji su ljudi sami izgradili i nametnuli sami sebi.

Onda radiš.. a za šta radiš? Da platiš hranu, piće, stan. Odmor. Auto. Samo zrak ne plaćaš. Radiš da skupiš iskustvo da radiš negdje drugo, za malo više para. Da bude veća penzija. Da lakše platiš.. to što si umro.

...

Nema smisla. Živiš na kamenu koji juri kroz svemir, oko zapaljene kugle, među milionima drugih planeta i nebeskih tijela. Tako je bilo prije milijardu godina, tako će biti za još milijardu. Da li misliš da je bitno što imaš pare u džepu? Misliš da je bitno što imaš koeficijent inteligencije preko 130? Što si patriota, vjernik, filantrop? Što imaš djecu, što tvoja djeca imaju svoju djecu? Sve će ovo biti zaboravljeno. Sve će ovo da pojede vrijeme.

Pa me interesuje..

Šta je taj smisao života? Kad nećeš ostaviti nikakav trag? Kad si nebitan. Nevažan pred čizmom prirode. Nema smisla. Postojanje je bol.

Jeste, ovo je još jedna od mojih egzistencijalnih kriza. Idem promijeniti nešto na sebi, dok nisam poludjela skroz.

25.07.2017.

Pos'o, kuća, kafa, krevet. Repeat/No shuffle.

Znam da prolazi jako mnogo vremena. A opet s druge strane, interesuje li nekoga uopšte život ove nepoznate patetičarke?

Sjedim na poslu. Efikasno radim ono što mi je obaveza. Ali.. Direktor/šef/mentor, nazovite ga kako hoćete, je jedan star čovjek, zaglavljen u nekom vremenu koje je meni nepoznato, čudno i presporo. Prvih par mjeseci su mi zaista bili zanimljivi. Dolazila sam motivisana, raspoložena.. A onda je sve krenulo nizbrdo.

A gdje ću ja objašnjavati arogantnom, bivšem profesoru, čovjeku koji mi može biti djed, da ne radi svoj posao kako treba? Zaista ga ne radi kako treba, do te mjere da se pitam kako mu je firma opstala zadnjih godina.

Završim zadatak, testiram, sve radi kao švicarski sat. Prebacim njemu.. Čovjek sve pokvari. Bukvalno. I ko bude kriv? Pogodite.

Nervira me. Užasno. A šta da radim? Voljela bih da sam bar mogla da uštedim neke pare da razgulim, al' ne.. Govno ćeš uštedit na minimalcu.

Ojj, vrišti mi se.

15.06.2017.

Ne mogu.

Pročitam onaj post petnaest puta i sve mi je gore i gore svaki put. Muka mi je. Fuj. Ne mogu.

27.05.2017.

Hmm..

Počnem pisati, popunim čitav textbox, onda stanem.. Zamislim se i ne mogu da upratim vlastiti tok misli ni šta sam htjela, obrišem sve.. Počnem ponovo, pa pišem, postane mi teško, depresivno, uz to mrmljam melodiju neke pjesme koja me obično baci u bezdan.. Suze klize niz lice, brišem sve što sam napisala jer sam jadna i patetična, gasim laptop i odem spavati.

Tako je to otprilike izgledalo u zadnje vrijeme. Mislim se, bolje mi je ne pisati ništa nego pisati sranja, makar nekog uopšte bilo briga šta ja ovdje pričam. E danas.. danas moram da patetišem. Skupilo mi se kao traka računa iz printera koji ne prestaje štampati i ne znam gdje ću sada sa svim tim silnim papirom u kojem se petljam i o koji se saplićem. Biće mi možda lakše, možda prestane da štampa..

Tražiš godinama nekog kompatibilnog sa samim sobom, tražiš svoje ogledalo, svoj odraz u drugoj osobi, jer tako treba, tako je najljepše, kad se sve poklopi.. A zaboraviš da ta osoba ima isti emotional baggage kao i ti, samo se malo teže nosi s njim.

Muškarci mogu biti 100 000 puta emotivniji od žena. Isto toliko puta osjetljiviji i zaglavljeniji u začaranom krugu povrijeđenosti. Neki prebole. Neki nikada.

Vrlo rijetko pričamo o tome, ni sama ne znam razlog. Valjda zato što prošlost ne treba da igra neku ulogu u svemu ovome? Ali bez obzira na to što ne pričamo o njoj, ona je tu. Stalno. Nadvila se kao prokleti crni oblak. Ali evo.. dešavale su nam se iste stvari. Ja ne pričam o tome, jer sam preboljela. On ne priča o tome, jer ne želi. Jer ga još uvijek boli to. Istu smo muku mučili s vezama, s tom glupom ljubavi, sa svim tim sranjima.. i nađosmo se, baš takvi, s istom anamnezom, s istim koferom.

Volim ga, ali ima nešto što mrzim. Taj njegov prokleti kofer kao da je pupčanom vrpcom vezan za moj. Kad se ta jebena Pandorina kutija otvori, zaboli me, ponovo, sve što sam već davno preboljela ili što sam mislila da jesam. Sjetim se svih razloga zašto sam prestala da vjerujem u ljubav, zašto sam gasila sve emocije, zašto sam bila robot. Zašto sam bježala od veza, od vezanja, od svega.. Zašto sam plakala noćima i noćima, gradila zidove, kule i bunkere oko sebe. Zašto nosim ovaj oklop, i dan danas ne dam nikome previše blizu. A na ivici sam.. na ivici sam da srušim i zadnji zid jer je pokrenuo lavinu. Ne mogu da je zadržim.

29.04.2017.

Jučer. Danas. Sutra.

Imaš kraj sebe nekog ko će te čuvati kao niko. Jer zna kako je.

Da li bi bio spreman da me povrijediš? Da li bi imao srca da me staviš u poziciju da se osjećam kao što si se ti osjećao? Da li bi te grizla savjest? Da li bi mogao živjeti sa saznanjem da si me ubio? Ubio.

Imaš kraj sebe nekog ko će te čuvati.

Jer zna kako je.

Ne znam šta više da kažem. Jako se dugo nisam osjećala ovako. Iscrpljena sam. Ranjiva. Izvini. Volim te. Volim.. te..

18.04.2017.

Perdona me.

Zdravo. Long time no writing.

Ah, šta da vam kažem? Jebi ga.

Godina.

Ne zamjerite mi. Mislim da u mom slučaju važi ona Dođeš samo kada teško ti je.. barem što se pisanja tiče. Nije da mi je teško sada, nego generalno. Ne znam ja pisati o sreći. A često i pomislim, ma koji klinac uopšte pišem?!

Prođe godina. Nas dvoje still going strong. A volim ga. Mislim, volim je tako isprana riječ. Trebalo bi izmisliti novu. 'Ajde da sprčkamo novi niz slova za onaj osjećaj u želucu, za trnce, za onu toplotu koja vas preplavi, za momente kada se vaše srce i mozak slože da je to to.

Oxytocin.

13.02.2017.

Kriza

Ja.. Il' ću se ubit, il' nešto mora da se mijenja.


Stariji postovi


Gluho doba noći, laptop i crnokosa. Izvolite, uđite. Raskomotite se. Hoćete kafu?

Favoriti

2635 strangers.